necu e bas necu blog! :P

ponedjeljak, 05.11.2007.

Partijanerica

Nakon ne znam koliko vremena mi se dogodilo da sam izašla van za vikend... Bio je petak. Dan za ... kako bi neki rekli. I nisam nešto bila raspoložena, ali sam ipak izašla da ne zapadnem u još veću melankoliju koja me tjedan prije obuzimala i lagano trpala prema depri.

Pokupih prjateljicu ispred njezine kuće i krenemo u «život». Prvo smo bile u nekom kafiću i tamo popile par pića. Počela me lagano fjaka hvatati. Ali kako sam joj obećala da neću zanovjetati i zijevati, prisiljavala sam se ostati normalna koliko god mogu.

A depra me hvatala zbog stotinu razloga na koje sam bila i zaboravila već. Ali kako južina utječe na sve što živi pored mora, i mene je počeo hvatati utjecaj morskih mijena vjetrova. Prem da nisam primorka. No, znate onu, s kim si - takav si. Kod mene – di si – takav si.
No, dobro. Bila je južina taj petak. Ali u subotu je pred jutro udarila bura i razvedrila nebo.

I tako, oko ponoći negdje otiđosmo u taj famozni disko di svi kao zalaze. A ona se pali na vlasnika tog disko kluba. Ma, neću vam ni govoriti o tome. Nas dvije smo već prešle i polovicu tridesetih. Da, da. Ovi mlađi nek puknu što smo išle na party. I ne! Nismo prestare. A sad ću vam reći i zašto.

I tako, kako znamo, recimo to, prave ljude, ušle smo bez plaćanja upada. A bila neka tematska večer s nekim DJ-jem. Ma, ne pitajte me s kojim, ja o tome nemam pojma. Ona nešto čak i zna, ali mene to baš i ne zanima koji DJ i što pušta, bitno da je dobar ritam i da me nosi.

I sad... ja, kao ja... Mislila sam da ću umirati od dosade i da ću se oko 2 pokupiti doma. Kad ono....

Prvo! Mjuza - zakon! Časna riječ! Početi ću pamtiti i imena tih famoznih DJ-ja. Drugo! Tako sam se isplesala, ma ne pamtim kad sam zadnji puta toliko plesala. A valjda nikad toliko u komadu. Uglavnom. Zaključila sam da još ipak nisam prestara za te izlaske za koje sam smatrala da su za djecu samo rezervirani.

Šta da vam pričam... Došla sam doma oko 9 sati ujutro u subotu!!!!

četvrtak, 04.10.2007.

Radim...

Znam, sram me bilo! Ne pišem ništa, a toliko toga vam imam za reći. Ali razumite me – RADIM!, napokon. Ali znate mene. Iz krajnosti u krajnost. Prvo nisam radila skoro ništa 9 mjeseci, a sad radim ko konj, crnac; uzmite usporedbu koja vam najbolje odgovara.

No ovo mi neće nitko vjerovati - odgovara mi raditi po cijele dane. Doslovno od 8 ujutro do 8 navečer. Neću vam reći što radim, netko će me možda i sresti na poslu. Ali vam mogu reći da sam jedna od onih koji su zadovoljni onime što rade. Po statistikama kažu da 97% ljudi radi posao koji ne voli i koji ih ne ispunjava. Velika većina niti ne voli raditi, sasvim razumljivo. Ali onih 3% stvarno uživa u svome poslu i mogu ponosno ustvrditi da sam u toj povlaštenoj manjini. Samo da mi entuzijazam ne splasne uslijed premora i da ne doživim karoši.

Karoši je na japanskom doslovno – izgorjeti od posla. Ili popularni «burn out» od prezaposlenosti.

E, sada, pošto spadam u radoholičare ( je i to je neka vrsta ovisnosti, ali uglavnom pozitivne, prem da neki zabrazde u negativu s njome), i uz to mi je posao dinamičan i zanimljiv, smatram se sretnom.

E, sad, ona druga strana. Moj se uspjeh doslovno mjeri novcem. Tu sam za sada manje sretna. No, ali budimo realni, radim tek 2 tjedna. Treba u svakom poslu strpljenja i strpljeja. A kako mi je posao usko vezan za svakodnevno kontaktiranje s ljudima raznih profila, treba i dodatnog strpljenja. Po prirodi sam ja vrlo nestrpljiva osoba, i sada zbilja učim sama sebe strpljenju.

U biti, učim se slušati. Whish me luck!

nedjelja, 09.09.2007.

Humanizam na djelu

Na ovo me potakla jedna reklama. Gledam TV i reklama T-mobile-a za pomoć stradalim vatrogascima i njihovim obiteljima. I sad što je tu čudno?

Pa koji smo mi licemjeri! Svi mi skupa. Cijela država, ljudi, državni aparat, da ne nabrajam. A zašto? Pa zato jer je T-mobile pokrenuo tu akciju iz grižnje savjesti jer na Kornatima nema baš najbolji signal za mobitel. Ali nije samo to ono što mene muči u tome licemjerju.

Pažljivo pročitajte cijeli tekst te reklame. I sad se pitate što je tu čudo? Pa sve je u redu. Želi se ljudima pomoći. E sad, dolazimo do onog najlicemjernijeg. Iznos je toliko i toliko kuna i lipa sa PDV-om!!!! S PDV-om!!!! Dobo, jel ta država mora i na tuđoj nesreći zarađivati i puniti blagajnu??? Jel taj prokleti PDV baš mora biti uključen na humatirne akcije??? Jel se ne može toga odreći??

I nije to samo slučaj sada kod nesretnih vatrogasaca. Uvijek i u svakoj humanitarnoj kampanji mora se uzeti dio kolača za državvni aparat! Dobro, pa nismo baš toliko siromašna država. Pod time mislim na državni aparat, ne na ljude i stanovništvo, pa da moraju kamčiti kao kakvi kamatari taj PDV iz humanitarnih akcija.

Zar to nikoga ne smeta? Zar vas ne zažulja što od 6,10 kn po pozivu preko pola kune ide u državni džep???? Umjesto da i to ide potrebitima?

Pa zar je svijet došao do toga da se i na nevolju porez napalćuje?

srijeda, 01.08.2007.

Nema meeeee....

Odoh na zaslužen odmor! Zato neko vrijeme neće biti postova. Slobodno ostavljajte komentare i želje :P

Vidimo se za nekoliko dana.
Pusa dragima

ponedjeljak, 30.07.2007.

Danas mi je rođendan...

Danas mi je rođendan. Hm... Reći ćete, da i? Pa, starija sam za još jednu godinu. Cijelu. Volim reć da sada vrijedim za dvije od 18 godina.

Ali što to uopće znači kad je nekome rođendan? Samo još jedan dan kad je došlo na svijet još jedno «čudo» koje će napraviti hrpu poblema.

Evo jedne anegdote oko moga rođenja. Bar su mi tako pričali da je bilo. Ja se baš i ne sjećam. Ali zbog toga sam ovako zbrčakna sva valjda.

Prvo, trebala sam se navodno roditi desetak dana prije. No, nisam se dala ni pod razno van. Moguće da se doktor preračunao, tko zna, davno je to bilo. Ali, svejedno. Već tada sam očito u podsvjesti znala kakav je ovaj okrutni svijet,pa mi se nije dalo izlaziti na svjetlo dana. I onda sam staru mučila dobrih dva dana. Nikako, pa nikako izać. Trudove je imala sve u šesnaest! A ja se ne dam van! I na kraju jedva oko 18:55, 30. 7. 1971. izađem. Vele da sam tako jako drečala i ritala se, onako tek rođena, da sam jadnoj babici ispala u onaj sudoper di djecu peru nakon poroda.

I sad, donesu oni mene staroj da me vidi, a ona ne vjeruje očima. Ona mislila da je sin, kolko sam se opirala!

Eto, i tko kaže da se s rođnjem ne odrediš? Jednom oportunista, uvijek oportunista... Stano moram nešto analizirati i kritizirati...

subota, 28.07.2007.

Photo session

Malo su me pukle ove "umjetničke" fotke. Da ne mislite kako samo škrabuljam nešto... Evo ješ jedna koja je po meni jako dobro ispala.

četvrtak, 26.07.2007.

Hmmmm......

Kažu da sex prodaje sve. Ajde da vidimo koliko ću posjeta imati nakon ove sličice

<	studeni, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (8)
Lipanj 2007 (8)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (17)
Ožujak 2007 (27)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?